ponedjeljak, 11.06.2007.

Gandijevski pristup životu ili kako je lako zaraditi slomljen nos.



Još uvijek pokušavam shvatiti zašto se desila ta promjena u meni, jeli ju potakla jedna ili više stvari koje su me obilježile, pa onda je li to proces koji već dugo traje i koji je to trenutak kada se sve to u meni počelo osvješćivati.
Mislim da je počelo nešto malo prije nego sam počela pisati ovaj svoj blog.
Kako god bilo, ja sam sada to što jesam i znam da nikada više neću biti onakva kakva sam bila nekad, jer naučila sam da se ustrajnost isplati iako znam da ustrajnost nije isto što i nepopustljivost, ipak ovaj Gandijevski pristup život koštao me prije par dana i to jako skupo.

Neću sada pisati o drugoj strani, osobi koja je moje prijateljice i mene fizički napala me ne zanima ni sada kao što me nije zanimala ni svo ovo vrijeme.
Zapravo jednom sam je samo kratko slučajno upoznala i još jednom poslije srela u kući mog prijatelja, ali i taj površni susret bio je dovoljan da ocijenim da je ona netko sa kim ne želim imati nikakve veze.
Susrela sam do sada takve ljude koji se već u prvom nastupu trude pokazati ono najopasnije u sebi, a ne shvaćaju da je to ono najgore što nose u sebi.
Svojom agresivnošću prikrivaju svoj strah od samoće.
Ne vjeruju u vlastitu sposobnost, ali na sva zvona oglašavaju svoje kvazi vrline.
Zato se ja nikada ne zavaravam prividom i namjerno šutim kad me pokušavaju impresionirati.
Shodno sa tim sam se i ponašala, ignoriranje je bila moja samoobrana, ali ponekad ni to što se držiš po strani i krećeš samo svojim teritorijem nije od velike pomoći.
Još uvijek mi nije jasno kakva je ovo poruka od dragog mi Boga, vjerojatno ću to sa vremenom shvatiti.

Nekad davno kad bi vidjela da netko tuče moje prijateljice sigurno bi odreagirala još većom agresijom, ali sada sam vidjevši što se dešava pokušala otići što dalje od svega.
Bila je kobna i pogubna greška okrenuti toj zloj osobi leđa, jer je to bio trenutak kada me tako silno udarila da sam završila na podu, da sada ne prepričavam mučne trenutke nakon toga, jer doista nemam za to više želuca, živaca ni volje mogu samo reći da je rezultat te divlje agresije nadmenom moj slomljeni nos na par mjesta.
Moj jedini čin nakon toga bila je rečenica koju sam joj uputila i tada joj se napokon obratila po prvi put nakon što sam je upoznala u kući mog prijatelja a glasila je
«Ja ti neću vračati, nek ti Bog sudi», nakon toga okrenula sam se i otišla.

Napisah na ovom svom blogu kako sam sigurna samo u jednu stvar vezanu za moju najbolju prijateljicu ,a ona glasi «Ja nisam snažna. Nije ni ona.Ali zajedno,moja prijateljica i ja najsnažnija smo silana svijetu koju znam.
Tu noć to se pokazalo točnim, jedino ona bila je toliko prisebna i sposobna da na moju bolnu zamolbu da mi ispravi nos stane pred mene i učini to po prvi put u životu kao da zna kako se to radi cijeli život.
I doista vam sada iz prve ruke mogu posvjedočiti da je filmsko slamanje nosova vrlo vjerno prikazano na filmskoj vrpci.
Zaista vidite zvjezdice kad vas netko odalami, doista šiklja krv u mlazovima i ne da se nikako zaustaviti i zaista se nos da ispraviti rukom i to vrlo zvučno se baš kao i na filmu čuje krcanje kostiju.


Probijati se kroz taman oblak beznadnog nasilja, ma na koncu probijati se svakodnevno kroz nedaće koje ti život nosi, probijati se samo ljubavlju bez uzmaka, truditi se biti bolji i biti bolji i prema ljudima koje svakodnevno susrećem .
Priču o dobrom Samarićaninu što češće oživljavati i prakticirati tako da postane svakodnevnica, živjeti život među ljudima živo i svakodnevno, a truditi se živjeti ga po mjerilima 10 Božjih zapovjedi i davati samo ono dobro iz sebe, imati veliku disciplinu svojih osjećaja– e pa sad vam mogu reći da za takav život treba smjelosti, živaca, hrabrosti i neizmjerne vjere koju u sebi treba naći, a bez koje u sebi ne smijemo živjeti.


Napisah već na ovom blogu da i u svijetu i u nama postoji nasilje.
U svima nama. I uvijek ćemo mu se morati suprotstavljati, dok god bude nas koji ćemo mu se moći suprotstaviti.
Dok smo mali slijepo slijeđenje nasilja vodi nas u sukob sa mamicom.
A kad odrastemo, slijepo nasljeđe nasilnih poriva vodi nas u mržnju i konačno smrt, onu duševnu sigurno.
Ja sam se eto Gandijevski suprotstavila i platila skupo taj svoj miroljubivi pristup, ali ako je cijena ta da sam izgubila nos kakav sam imala neka.
Zauzvrat sam otkrila sam u sebi nevjerojatna prostranstva i dubine i popela se koju stepenicu više ka cilju koji sam jako visoko postavila na putu na kojem sam našla samo mir, dobrotu i ljubav.
Nazvala me kad je čula moja jako draga i dobra prijateljica i nakon što sam je umirila rekla mi nešto što me nasmijalo, razvedrilo i dalo mi za misliti.
A rekla je;
« Znaš ja sam se u životu jako puno molila, ali nikada ovako jako kao za tebe kada sam čula što ti se desilo. Htjedoh ti reći da u Bibliji piše da je Bog rekao da kad te netko udari okreneš i drugi obraz i ti si to i učinila, ali znaš nakon toga nije više rekao ništa na tu temu pa ti sada razmisli malo o tome i učini što misliš da je najsigurnije za tebe.»


I za kraj moram zahvaliti mom najvećem i najjačem prijatelju, kojeg se u mom gradu svi boje, a koji je odmah čim je čuo što se desilo cijelu stvar riješio jednim telefonskim pozivom pa je dotična osoba odmah spakirala kofere i zauvijek odselila.
I mojoj najboljoj prijateljici koja je doktor nauka i prekrasna mlada žena ,ali je nevjerojatna snaga njenog nesalomljivog duha i hrabrosti.
Hvala ti što si mi tako samouvjereno namjestila nos, čak te i teta doktorica na odjelu Otorinoralingologije pismeno pohvalila u službenom nalazu koji je napisala nakon pregleda.
Od danas te od milja zovem-Kostolomka.
Hvala i mojoj ljubavi na svoj brizi kojom me obasipa.
Volim vas puno, najviše.


I na kraju hvala i dragome Bogu i molim ga da me nadahne tako da svaki neprijateljev udarac za mene bude samo lekcija iz obrane,a nikako ne probudi u meni želju za osvetom.

- 18:40 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker